Denis Rodman, bog odbrane i šareno jastuče za igle

autor: NIKOLA MIJUŠKOVIĆ, SPORTSKI PSIHOLOG

 

O Denisu Rodmanu nijesam znao previše. Šarenilo na njegovoj glavi me nikada nije odusevljavalo, a osim toga, igrao je za Bulse koji su u periodu moga odrastanja bili nezaustavljivi, što me je, čak i tada, bezgranično iritiralo. Ličio mi je na šareno jastuče za igle kojeg bi se uvijek trebalo kloniti.

Onda sam zaplivao u morima sportske psihologije. Denis Rodman me i dalje nije zanimao, jer sam nastavio sa stavom da je on samo šareno jastuče za igle koje se u zrelim godinama provlači ispod donje granice preživljavanja, kao i većina njegovih kolega koji su bezglavo prosuli sve ono sto su godinama sticali u surovim uslovima sporta.

 

 

Tačka preokreta u kojoj se nalaze korijeni ove priče je jedna vrlo hladna januarska noć kada sam odgledao jedan od najboljih sportskih filmova ikada, dokumentarac o čuvenim ”Bad Boys-ima” sa kraja 80tih. Istina je da je arterija Pistonsa bio Ajzea Tomas, ali mene je posebno pogodila priča o duši te ekipe, Denisu Rodmanu. Kockice su se složile i psiholog je pomogao nesuđenom novinaru u meni, da sastavi priču o jednom od najvećih ikada.

Sada, kada ugledam lice tog čovjeka znam da on nije samo šareno jastuče za igle. Ne znam da li da više cijenim čovjeka ogromnog srca, kojem je košarkaška lopta bila jednosmjerna karta za bijeg od gladi i smrti ili da žalim čovjeka koji je većinu svog života bezuspješno tragao za smislom svog postojanja.

Kada te život toliko surovo pogleda da ti na startu oduzme sve što jedno normalno dijete treba da ima, onda ti ne preostaje ništa drugo nego da naučiš da se pakleno dobro braniš, trpiš neuspjehe i da ti bol bude vječito prvi komšija. Svaki skok za loptom bude jedino što si osvojio, a svaki koš, još jedan razlog da zaboraviš na ono što te čeka kad se vratiš kući.

Denis Rodman se srodio sa ulogom onoga koji gubi, tako da nije osjećao pritisak, nije imao tremu i preležao je rođenjem sve one dječje sportske bolesti. A onda je stigao u Detroit i po prvi put postao član porodice. Dobio je poštovanje od saigrača, osjećaj da negdje pripada.

 

Više nije morao da se brani od života. Morao je da se brani od Lerija, Majkla, Medžika i Čarlsa, a oni koliko god da su veliki, slabije napadaju od života. Dobio je nešto što nikad nije imao. Oca, u liku Čaka Dejlija koji je znao da sasluša melodiju srca Denisa Rodmana. On je to široko vraćao. Bacanjem u publiku za običnu loptu, krvlju, ranama, znojem i pobjedama. Titulama i autogramom u istoriji.

Sport je život koji kraće traje i u kojem sve brže prolazi pa se porodica raspala. Bed Bojsi su postali ”perfect tense” i njegov put je morao ići dalje. Košarkaški, kojeg su svi gledali i onaj u potrazi za smislom, za koji je samo on u dubini znao. U Čikagu je uzeo sve, ali mislim da je ipak više bio oružje za dokazivanje veličine najvećeg. Na sebe je skretao pažnju frizurama, marketingom, trkom da obori rekord u ludostima. To je bio i dalje onaj Denis koji je bolje znao da se brani od života nego da kreira sreću. Samo što ovaj put… on je imao novac za koji je vjerovao da njime može kupiti sreću. E od tog momenta, počinje priča o šarenom jastučetu za igle.

Danis Rodman nije osoba koja je za vrijeme prijema prstena sa Bulsima otišla da se slikava u vjenčanici sa perikom. To su duboki vapaji njegove tuge, koja očajnički želi pažnju. To su ožiljci iz njegovog djetinjstva.

Denis Rodman jeste osoba koja nije mogla govoriti od suza kada je sa Pistonsima dobio nagradu za najboljeg defanzivca godine. Biti najbolji defanzivac u sportu, životu, e to je stvar karaktera.

Denis Rodman će zauvijek biti lutalica koja će oscilirati između veličine neba kojeg je dotakao u skoku za loptom i veličine ponora kojeg je dotakao u potrazi za životnim smislom.

 

Nikola Mijušković, sportski psiholog (https://www.facebook.com/sportski.psiholog.5?fref=ts)

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *