Kolumna: Priča Dejana Radonjića

balkanbasket.com

 

Dejan Radonjić krenuo je u svoju petu sezonu s Crvenom zvezdom. Iako je ta brojka sama po sebi impresivna, još više joj na značaj daje podatak da je Crvena zvezda od sezone posljednje titule prvaka 1998. do dolaska Radonjića u travnju 2013. promijenila čak 26 trenera, prosječno 1.73 godišnje. Niti jedan od te dvadesetšestorice nije uspio izdržati pune dvije sezone.

 

foto: BETA
foto: BETA

 

No, ovih pet sezona nije čak ni Radonjićev osobni rekord, on je prethodno u Budućnosti bio od 2006. do 2013., gdje je osvojio po šest titula prvaka Crne Gore i nacionalnih kupova. Očito, Radonjić je trener kojem se vjeruje.

Povjerenje je zaista teško zaslužiti u današnjem svijetu sporta gdje se svudje traži instant-rezultat, osobito u sredinama koje pretendiraju na naslove prvaka. Danas se na poziciji trenera traže čudotvorci koji će u što kraćem vremenu momčad pretvoriti u stroj za pobjeđivanje. Spoje li se kakvim slučajem tri-četiri poraza u nizu, rijetko koji će preživjeti na klupi. The show must go on!

Zato je ta Radonjićeva čelična izdržljivost još fascinantnija, on nije tip trenera koji odmah donosi najveće stvari, niti je imao neku blistavu prošlost da bi zaradio veliki kredit kod poslodavaca. Pogledajmo kako su stvari izgledale na klupi Budućnosti, koja ga je uzela na klupu kao trenerskog debitanta s 36 godina.

Bio je član njihove šampionske generacije (1999.–2001.), što je izazivalo respekt kod navijača, ali zna se da takvi golobradi stručnjaci najkraće traju. Podrazumijevalo se samo po sebi da se pokupe svi trofeji u slabašnoj Crnogorskoj ligi, iskorak se tražio u regionalnom natjecanju gdje je cilj bio Final Four.

Prve sezone osvojeno je peto mjesto, što je ipak zadovoljavajuće jer sezonu prije Budućnosti nije bilo u ABA Ligi zbog katastrofalnog 14. mjesta iz 2005. Sljedeće dvije sezone upisan je mali korak natrag – dva šesta mjesta, a 2010. ponovo skok na peto. Tek 2011. i 2012. ostvarena su dva toliko željena četvrta mjesta, uz jake otpore Partizanu i Maccabiju u polufinalima.

Dakle, stvari su išle mic po mic, nikakav napredak preko noći, godinama se gradio sustav, sustav baziran na agresivnoj obrani u kojoj je svaki igrač kotačić u mehanizmu. Ako neki igrač nije poštovao osnovne postulate Radonjićeve vizije košarke, on je bio odstranjen iz tima bez obzira na klasu ili potencijal. To će kasnije spoznati i euroligaški momci poput Blakea Schilba.

Poput programera, Radonjić je svake godine izdavao novu verziju ‘aplikacije’ u otklonio prethodno zamijećene greške i uveo neke nove opcije. Vrhunac je uslijedio na samome kraju njegove podgoričke sage kad je izboreno drugo uzastopno četvrtfinale Eurokupa pobjedom nad Banvitom 66:50. Snažna turska momčad fanatičnom je obranom limitirana na samo 50 poena.

No, dalje se proći ipak nije moglo te je Radonjić shvatio da je vrijeme za novi izazov ako želi ostvariti svoje ambicije – stigao je poziv Crvene zvezde!

U Beogradu se dogodio deja vu, iako je pitanje što bi bilo da nije prošao Radnički u epskom polufinalu ABA Lige. Bio je na klupi samo deset dana što nije bilo ni približno dovoljno da ukroti run&gun stroj Mute Nikolića, ali je Terrico White promašenim bacanjima otvorio novo poglavlje u Radonjićevoj karijeri – izborena je Euroliga!

Ipak, navijači su bili bijesni zbog nastavka Partizanove dominacije. Tada je u optjecaju bio posprdni nadimak KK Sledeća sezona što Radonjiću nikako nije išlo na ruku jer je značilo da bi mu sljedeća u slučaju još jednog neuspjeha morala biti i posljednja. I zaista je čudo kako je Radonjić preživio sljedeću sezonu.

U Euroligi je nesretno ispao u grupnoj fazi s omjerom 4:6 (dok je npr. Partizan prošao s 3:7), ali je uvjerljivo osvojio prvo mjesto u regularnom dijelu ABA Lige i činilo se da Cibona sa sedam igrača u rotaciji dolazi u Beograd čisto rekreativno.

Ali Cibona je imala Darija Šarića i Jerela Blassingamea, kao i Slavena Rimca i Juricu Golemca, koji su cijelu utakmicu igrali zonsku obranu na koju Radonjić nije pronašao odgovor. Euroliga se činila izgubljenom sve do ljeta kada je postalo jasno da Cibona odustaje od sudjelovanja.

U međuvremenu je Radonjiću još jednu lekciju udijelio Duško Vujošević u jednom od najkontroverznijih finala KLS-a ikad, kada je Crvena zvezda povela s 1:0 u utakmici koju je Partizan zbog isključenja završio s dva igrača na parketu, a Radonjić nije htio u duhu fair-playjaizvaditi igrače viška. Raspucani Bogdan Bogdanović okrenuo sam je okrenuo seriju, navijači su bili toliko ogorčeni da su ukrali i razbili trofej, činilo se da Radonjiću nema spasa, no nekako je preživio. Ne znam je li uprava zaista toliko vjerovala u njega ili nije imala novaca za kvalitetnije rješenje, ali činjenica je da je njegov ostanak bio najbolje što se Zvezdi dogodilo od 1998.

Uslijedile su dvije zvjezdane sezone, u prvoj se u Euroligi izborio TOP 16; prvi put je osvojena ABA liga nakon furioznih 24:2 u regularnom dijelu, a sve je kompletirano s naslovom prvaka Srbije. Te dvije titule osvojene su i sljedeće sezone, dok je u Euroligi napravljen još jedan korak naprijed prolaskom u četvrtfinale.

Čini se da Radonjić tu ne misli stati. Da misli da je to Zvezdin limit, ne bi odbio ponudu Baskonije ovoga ljeta. On ima viziju od koje ne misli odustati i tek kada ostvari sve zacrtane ciljeve ili se sam uvjeri da više nije moguće, uputit će se u nekog od europskih velikana.

Rijetko kad je neki tako uspješni stručnjak toliko osporavan kao Dejan Radonjić. Dok ostali dugovječni treneri imaju status božanstva kod svojih navijača, Radonjiću i danas velik dio Zvezdinih simpatizera ne vjeruje. Nakon svakog poraza, uvijek će se naći poneki prst uperen u njega. “Zašto mu igra ovaj, zašto ne stavi onog…” pitanja su koja se stalno javljaju.

Možda Radonjić i nikad neće steći taj autoritet kod navijača, tu privilegiju da nitko ne misli da zna više od njega. To je vjerojatno zato što on svojim ponašanjem ne ostavlja dojam mrkog autoritativnog trenera s kojim ne valja ulaziti u rasprave.

On si je stvorio imidž luckastog tipa svojim šašavim gestikulacijama, skakutanjem koje podsjeća na plesne korake, čudnovatim potezima poput uvođenja Quincyja Millera tri sekunde prije kraja, smiješnim reakcijama na konferencijama za novinare… No unatoč takvim gafovima, nitko mu ne može osporiti njegovu najjaču karakteristiku – on je trener koji odvodi klubove na višu razinu. Od Budućnosti je iz prosječnog abaligaša napravio klub za borbu za vrh, a od Crvene zvezde je iz redovitog gubitnika u borbi za trofeje napravio dominantnog prvaka i respektabilnog euroligaša.

Još jednom treba istaknuti sreću koju je Radonjić imao u dosadašnjoj karijeri, malo koji trener može se pohvaliti s tolikim strpljenjem poslodavaca. Ali da bi se definitivno izdvojio i dokazao kao jedan od najboljih europskih trenera, prije ili kasnije morat će otići u neki jači euroligaški klub. Ovisno o tome što tamo napravi, znat ćemo je li Dejan Radonjić samo vrlo dobri stručnjak koji je imao dosta sreće u karijeri ili je on zaista pravi luckasti genijalac.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *