Kolumna: “Renesansa srpske košarke”

Autor: Mladen Cupara

 

Nizali smo uspjehe u igri pod obručevima. „Žarili i palili“ na svjetskim i evropskim smotrama, istoriji sporta dali ogroman broj nezaboravnih imena kao što su Radivoj Korać, Željko Obradović, Zoran Moka Slavnić, Dušan Duda Ivković, Aleksandar Saša Đorđević, Predrag Danilović, Žarko Paspalj i mnogi drugi.

Bili smo jedini dostojan protivnik velesili kao što je košarkaška reprezentacija SAD-a dugi niz godina. Neko bi rekao da je u DNK našeg naroda ugrađen kod za košarkaški talenat i ljubav prema ovom sportu. I zaista, ako pogledamo rezultate kroz istoriju, uvjerićemo se da taj neko ima pravo.

Srbija je bila dio velike „košarkaške mašinerije“ zvane Jugoslavija.

Međutim, ovdje neću govoriti o razlozima raspada tog sistema, koji je manje – više svima poznat, već je poseban osvrt na pobjednički duh i želju za uspjehom, koja tinja kod svih generacija srpskih košarkaša kao i u periodu poslije Indijanapolisa 2002. godine.

Dakle, ostvarili smo nevjerovatne rezultate u periodu između Drugog svjetskog rata i građanskog rata devedesetih. Prvaci svijeta 1970, 1978 i 1990. (U kome je došlo do totalnog raspada jugoslovenske države), 1995. god.

I dalje pod imenom Jugoslavija zasijali zlatom na Evropskom prvenstvu u Grčkoj, zatim 1997. na Eurobasketu u Španiji (Čuvena trojka Đorđevića protiv Hrvatske), 1998. postali prvaci svijeta, 2001. prvaci Evrope.

Godinu dana kasnije u Indijanapolisu na Svjetskom prvenstvu se opet popeli na tron, savladavši prethodno u četvrtfinalu selekciju domaćina SAD, uz čuveni komentar našeg najpoznatijeg košarkaškog komentatora Slobodana Šarenca:” Nema trojke, nema trojke, Jugoslavija je u polufinalu, kakav šamar drim timu, kakvi udarci američkoj košarci u sred najkošarkaškije zemlje na svijetu (Indijane), kamo vam Šakil O-Nil i ostali profesionalci, pa ako ste hteli bolje morali ste da pošaljete bolje igrače “.

Tada su trojke Gurovića, Jarića, te spektakularna igra Stojakovića i Divca postali nacionalno obilježje. Cijeli svijet je sada znao za velesilu (Tada još uvijek Jugoslaviju, ali sastavljenu samo od igrača iz Srbije i Crne Gore) koja je uspijela nemoguće – pobijediti Amerikance na njihovom terenu!

 

indianapolis-2002

 

Bila je to sjajna generacija. Ispostaviće se kasnije, poslednji veliki  košarkaški uspjeh Jugoslavije pod tim državnim imenom. Uslijedile su potom godine neuspjeha. Tražili su se neki novi klinci, očekivanja naroda su uvijek bila velika.

Zbog velikih rezultata na prethodnim takmičenjima, jasno je. Još uvijek su se u igračkom kadru reprezentacije nalazile „veličine“ kao što su: Bodiroga, Stojaković, Milojević, Rakočević, Gurović, Rebrača, Radmanović, ali nestala je „hemija“ u igri, borbenost, onaj žar koji ih nije napuštao ni u teškim vremenima, kada su baš ti momci bili jedini uzrok osmijehu i radosti kod našeg ožalošćenog i ratom izmorenog naroda.

Prvi reprezentativni test za potvrdu kvaliteta nakon Indijanapolisa uslijedio je naredne godine na Evropskom prvenstvu u Švedskoj. Sada pod imenom Srbija i Crna Gora. Reprezentacija je zauzela razočaravajuće šesto mjesto.

Nije trebalo mnogo da se kod naroda javi sumnja u kvalitete naše nacionalne košarke i da se odmah javno kritikuje i „pljuje“ reprezentacija, što je između ostalog jedna od prepoznatljivih karakteristika našeg mentaliteta. Ruku na srce i jeste bio neuspjeh (jer se sve osim medalje za našu reprezentaciju smatra neuspjehom), pogotovo ako se zna da je to ekipa svjetskih šampiona i to „freških“, od samo godinu dana unazad!

Ipak,treba shvatiti da su košarkaši ljudi kao i svi ostali. Da nisu roboti i mašine i da je neuspjeh sastavni dio svakog kompetitivnog sporta. Iako su očekivanja od reprezentacije pred svako takmičenje velika, nije umijesno stavljati na stub srama momke koji su otišli na turnir i borili se noseći nacionalno obilježje, u slučaju da se desi loš rezultat. Međutim, to je nepopravljivo, i svi koji budu nosili dres reprezentacije treba da znaju da će u očima naroda biti heroji samo ako konstantno budu ređali uspjehe.

Novu stranicu sportske istorije je trebalo ispisati na Olimpijskim igrama u Atini 2004. godine. Opet smo razočarali zauzevši neko „jadno“ 11. mjesto. Iako je u sastavu bilo odličnih igrača predvođenih Dejanom Bodirogom, igračem koga mnogi smatraju za najboljeg koji nikada nije nastupao u NBA ligi, i koji je na otvaranju igara nosio zastavu svoje zemlje.

Na turniru je izdominirala Argentina predvođena košarkaškim magom kao što je Manu Đinobili. Mnogim ljubiteljima košarke sa ovih prostora će ta godina ostati u sjećanju po čuvenom You-tube snimku „Bodiroga schools Anthony“ koji je nastao nakon spektakularnih driblinga i finti  kojima je naš veliki as „izigrao“ tada mlađanog  i neiskusnog Karmela (jednog od najvećih zvijezda američke košarke u novom milenijumu) u prijateljskoj utakmici u avgustu. Vrijedi pogledati!

Kada su svi mislili da je Evropsko prvenstvo u „Zemlji košarke“ (Kako je tada bila poznata u svijetu naša država), prilika da se poljuljana reprezentativna lađa izbori sa jakim talasima i nastavi da plovi stabilnim putem uspjeha, usledilo je novo i najveće razočaranje u skorijoj košarkaškoj istoriji.

Bili smo domaćini, utakmice su igrane u četiri grada: Beogradu, Novom Sadu, Podgorici i Vršcu. Sve je ukazivalo da slijedi spektakl. Po imenima koja su se tada našla na spisku selektora Želimira Obradovića, važili  smo bez sumnje za prve favorite, pored naelektrisane Španije, borbene Francuske, neugodne Njemačke i uvijek opasne Grčke! Bio je to spoj iskustva kojim su zračili Rebrača, Radmanović, Šćepanović, Jarić, Tomašević, Milojević, Gurović, Rakočević, Avdalović i Bodiroga (imena od kojih se ledi krv u žilama).

Godina 2009-ta treba da bude ispisana zlatnim slovima naše sportske istorije. Ta godina je bez sumnje bila prekretnica u novijoj istoriji naše košarke. 

Četa iskusnog stručnjaka Dude Ivkovića je otputovala u Poljsku. Nije bilo pritisaka kao ranije, ali su svi potajno i nečujno gajili nade da bi možda mogla da se desi senzacija i novi veliki uspjeh nakon godina posta u nacionalnom dresu. Razlog za te pozitivne nade i očekivanja bile su dobre i sigurne igre u kvalifikacijama koje su održane godinu dana ranije.

Erupcija oduševljenja je uslijedila nakon pobjede nad Španijom u grupnoj fazi takmičenja, cijela nacija se „Podigla na noge“, i mnogi su opet povjerovali da je to ponovo onaj stari tim!

Prošavši prvu, a zatim i drugu grupu došli smo do četvrtfinala i eliminacione faze u kojoj nas je čekala Rusija, a pritisak je opet porastao! Pobjedom nad selekcijom Rusije, Srbija je zakazala megdan Sloveniji u polufinalu.

Polufinalni meč je ovjenčao slavom Miloša Teodosića koji je bravuroznim šutevima zasipao koš Slovenaca. Međutim i Slovenci su parirali odlično pa je meč morao da se rešava nakon produžetaka iz kojih je Srbija izašla kao pobjednik i osigurala sebi srebrnu medalju, prvu medalju posle Indijanapolisa 2002. godine.

Opet se počelo sa hvalospjevima, veličanjem naše košarkaške tradicije, sve pohvala do pohvale. Momci su to i zaslužili, a slavilo se širom zemlje. Finalni meč sa Španijom je ipak pokazao sve slabosti našeg tima, koji je ubijedljivo poražen, a Španci su se revanširali za poraz u grupi. Ali, ono što je najvažnije, povraćena je čast Srbiji kao košarkaškoj zemlji, opet je organizovan svečani doček vinovnicima ovog sjajnog uspjeha. Duda se pokazao kao veliki strateg i čovjek sa filingom za pobjede, jednom riječju – SREBRO JE SIJALO ZLATNIM SJAJEM! Stali smo u red velikih košarkaških sila, odakle smo bili istisnuti nekoliko godina.

 

Marc Gasol (R) and Pau Gasol of Spain vie with Milan Macvan of Serbia during a 2011 European championship second round group E, basketball game in Vilnius on September 9, 2011. AFP PHOTO / JANEK SKARZYNSKI

Srebro u Poljskoj je značilo početak novog poglavlja u srpskoj reprezentativnoj košarci. Sada već prekaljene mlade snage očekuje novo veliko takmičenje. Svetsko prvenstvo u Turskoj.

milos-teodosic-trojkaZbog tuče na Akropolis kupu, na prve dvije utakmice selektor nije mogao da računa na dva glavna aduta: Krstića i Teodosića. Srbija je razbila Angolu sa 50 razlike, izgubila od Njemačke na produžetke, ali zato savladala Argentinu, Jordan i Australiju i otišla u nastavak takmičenja. U trileru osmine-finala savladana je Hrvatska, u četvrtfinalu se desila osveta Špancima za poraz iz 2009. uz istorijski „vrisak“ Slobodana Šarenca nakon trojke Teodosića sa 10 metara udaljenosti.

Eurobasket u Litvaniji 2011. godine neće ostati u lijepom sijećanju reprezentatvcima Srbije, iako su na ovom takmičenju važili za jednog od favorita. Konačni plasman je bio osmo mjesto, ali nedovoljno za učešće na Olimijskim igrama u Londonu 2012. godine.

Za Eurobasket 2013. godine opet su igrane kvalifikacije. Srbija je bila u grupi sa bratskom Crnom Gorom koja je dominirala. Uz velike probleme, ekipa Dude Ivkovića se domogla završnog turnira u Sloveniji. Na tom turniru, bljesnuli su novi asovi: Bogdan Bogdanović (Najveći talenat evropske košarke), Nikola Kalinić, sjajni defanzivac i mnogi drugi. Srbija se prošetala grupom ali je preživljela „Brodolom“ u četvrtfinalu. U sada već epskom duelu sa Špancima ekipa je bila paralisana a Španci su samo brojali, i izbrojali do velikih 90 poena. Srbija je igrala prvo sa Slovenijom za plasman od petog do osmog mjesta, a kada se tu „Okliznula“ imala je poslednju priliku, da u meču sa Italijom izbori 7. mjesto i ono što je mnogo  važnije odlazak na Mundobasket u Španiji naredne godine! Svi su strahovali, ali momci su uspjeli i domogli se svetskog prvenstva.

nikola-kalinicSvetsko prvenstvo 2014. u Španiji je vrhunac renesanse srpske reprezentativne košarke i razlog pisanja ovog teksta. Kormilo je preuzeo Aleksandar Đorđević, živa legenda naše košarke, i čovjek  koji je zaslužan za najveće uspjehe u istoriji ovog sporta. Srbija je lagano prošla grupu, u osmini finala pobijedila sjajne Grke uz monstruozna zakucavanja Nikole Kalinića preko grčkog centra Buruzisa. U četvrtfinalu deklasirala Brazil (Trojka Bogdanovića uz komentar Šarenca „Bogdan sa druge planete, revolveraški obračun traje“- ukazujući na Bogdanovu simulaciju pucanja iz revolvera), osvetivši se za grupni poraz. U polufinalu težak meč i pobjeda nad Francuskom. Neobičan koš Raduljice koji je bio okrenut leđima ka košu prilikom poentiranja (Pogledati snimak) kao i nestvarno dobra igra francuskog beka Batuma (Preko 30 ubačenih poena) je nešto što će se pamtiti sa ove utakmice. Legenda kaže da se meč igrao samo još jedan minut, Francuska bi izašla kao pobjednik. Srbija je još jednom osigurala medalju i donijela veliku radost cijeloj naciji.

A onda…

Veliko iščekivanje, adrenalin u krvi iznad dozvoljenoh granica, utakmica sa SAD-om. Svojevrsni sudar dva svijeta, dva različita načina ramišljanja, dvije tradicije, sudar politike i sporta (Što svakako nije dobro, ali je u ovom slučaju neizbježno). Veliki naboj pred početak meča. Ljubitelji košarke u Srbiji, svjesni kvaliteta Amerike ali ipak u vjeri da može da se napravi čudo neslućenih razmjera. Amerikanci su na taj turnir doveli „Najslabiji“ tim s obzirom da nije bilo: Vejda, Džejmsa, Hauarda, Entonija ,Vestbruka, Djuranta, Boša. Ali, bez obzira na sve,  bili su prvi favoriti i opet mnogo moćni sa Hardenom, ,,Manimalom” Faridom, Karijem, Irvingom i ostalim vedetama.

Utakmica je počela. Neustrašivo je Srbija otvorila meč, uz zakucavanje Bjelice i odličnu timsku igru  došla do rezultata 15:7, ali je onda Harden nekim mađioničarskim koševima sustigao prednost, da bi Irving nesvakidašnjim procentom šuta za tri „Pocijepao“ srpsku mrežicu. Amerikanci su uvećali prednost i do kraja je samo održavali. Srbija je primila veliki broj poena, ali je takođe bila jedina reprezentacija koja je dala Amerima više od 90 poena. Strah je postojao kod reprezentativaca Srbije u tom finalu, da li od uspjeha ili od snage selekcije SAD-a, možemo samo da nagađamo. Činjenica  da je postignut  ogroman uspjeh ostaće pečat ovog turnira. Srbija je opet stala „Rame uz rame“ sa najvećim košarkaškim zemljama svijeta i to sasvim zasluženo. Ostvareni uspjesi predstavljaju motiv i daju snagu da se na sledećim velikim takmičenjima nastavi sa dobrim rezultatima i uveseljavanjem svog naroda!

Hvala vam momci!

srbija-world-cup-2014

                                                                                 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *