Kobi Brajant: Početak i kraj 20 godina karijere Mambe

autor: Đuro Popović

 

”Odlučio sam da preskočim koledž i prenesem svoj talenat u NBA”, nesigurno je izgovorio golobradi srednjoškolac u ljeto 1996. godine, kada su sve oči svjetske košarkaške javnosti bile uprte u svježe postavljeni rekod Chicago Bullsa od 72 pobjede i samo 10 poraza.

Istog ljeta viđena je i 4. titula vjerovatno najdominantnije ekipe koju je NBA liga ikada vidjela, predvođeni Majklom Džordanom, o kome se već tada govorilo kao o najvećem igraču ikada. Sve to uticalo je da ova izjava mršavog srednjoškolca iz Lower Mariona prođe nezapaženo.

Niko nije ni slutio da se radi o novom superstaru, koji će obilježiti jednu cijelu košarkašku eru, i živote svih košarkaških fanova koji su imali priliku da gledaju njegovu epsku karijeru.

Ovo je priča o Kobiju Brajantu.

kobi kolumna

 

Rođen je 23. Avgusta 1978. u Filadelfiji, kao najmlađe dijete bivšeg NBA igrača Džoa ”Jelly bean” Brajanta. Ljubav prema sportu pokazao je još sa tri godine, kada je počeo da trenira košarku, jer, kako su njegovi roditelji govorili: ”Bila je nemoguća misija objasniti mu da je previše mlad za to”.

Zbog očevog igračkog angažmana sa šest godina se seli u Italiju, gdje je naučio italijanski jezik i stekao još jednu veliku ljubav, fudbal i AC Milan. U to vrijeme tinjao je talenat za igru pod obručima, dok nije došla 1991. godina, kada se njegov otac povukao iz košarke, i sa porodicom ponovo preselio u Filadelfiju.

 

Srednjoškolsko čudo od djeteta

 

Tada postaje noćna mora za sve srednjoškolce, koji su kročili na parket na kom je stajao Kobi. Učio je u srednjoj školi “Lower Marion” u Filadelfiji, koja u Kobijevoj drugoj godini dovodi novog trenera, upravo Džoa Brajanta, proslavljenog bivšeg asa, Kobijevog oca.

Neopisive su bile partije koje je Kobi pružao u srednjoškolskom dresu sa brojem 33. Tokom srednjoškolskih dana bilježi 30.8 poena, 12 skokova, 6.5 asistencija i 4 ukradene lopte.

Interesantna je anegdota vezana za srednjoškolski duel izmedju Kobija i takodje budućeg NBA šampiona, Ripa Hamiltona.
Do tada nevidjen talenat, Rip je bio srednjoškolska zvijer. No, prije susreta sa Kobijevom ekipom, Džim Smit, trener Coatesville Area High School upozorio je Hamiltona na igrača kog će morati da čuva.

”Mislio sam da ne postoji bolji srednjoškolski igrač od mene. Pogledao sam na drugi kraj terena, vidio igrača iste visine kao ja, malo krupnijeg, međutim bio sam siguran da me ne može nadigrati, dok lopta nije bačena.

Obojica smo skočili, on je uzeo loptu, uradio crossover, pogodio trojku, i tada sam pomislio: ”O ovome je trener govorio, ovo je ono što on hoće od mene”.

Takav uticaj je Kobi ostavljao na sve protivnike, osvajajući državno prvenstvo u svojoj završnoj godini.

 

No, iako je kao mlad prepoznat kao superstar, nije igra bila jedino što je Kobija izdvajalo i činilo ga prepoznatljivim. Bio je to njegov temperament, i jedinstven karakter. Da se radilo o nevjerovatno samouvjerenom momku, govori anegdota sa maturske večeri. Tada već afirmisanoj R&B pjevačici Brandy, prišao je dečko sa sportskom torbom i rekao: ”Ćao, ja sam Kobi Brajant, najbolji srednjoškolski igrač na svijetu. Hoćes li da budeš moja pratilja na maturskoj večeri?”

Iako je 1996. godine osvojio državno prvenstvo i porušio srednjoškolske brojke Wilta Chamberlaina, Kobijeva odluka da direktno iz srednje škole podje u NBA naišla je na veliki broj trenera i skauta koji su tvrdili da je ta odluka promašaj. Godinu ranije je to uradio Kevin Garnet, koji je bio jedini slučaj u poslednjih 20 godina, dok do tada nijedan bek u istoriji nije ušao u NBA ”iz školske klupe”.

Marry Blake, direktor NBA skautinga tada je izjavio: ”Dečko se zavarava. Naravno da želi da igra. Želim i ja da budem holivudska zvijezda, pa ipak nisam. Jednostavno nije spreman”

Tada je naveću pažnju skrenuo Alen Iverson, novo čudo sa loptom u rukama, koga je Filadelfija 76-ers uzela kao 1. pika na draftu.
Kao 13. izbor u prvoj rundi, na jednom od najuspješnijih draftova ikada, Kobija su izabrali Charlotte Hornetsi, da bi istog dana napravili najveću grešku u istoriji kluba. Rekli su Crnoj Mambi da od njega ne vide ikakve koristi, i dozvolili da Jerry West, tadašnji menadžer Los Andjeles Lejkersa napravi trejd sa Hornetsima, dajući Vladu Divca za Kobija. Do Kobijevog punoljetstva, na snazi je bio ugovor koji su u njegovo ime potpisali njegovi roditelji, i tim potpisom okončali priču oko famoznog drafta 96′. Zvijezdin put do zvijezda je počeo.

 

Prve godine u NBA

Iako je u ljetnjoj ligi pružio nevjerovatne partije, postizao 25 poena po meču i 5.3 skoka, rookie sezona za Kobija nije bila laka. Ulazio je sa klupe mijenjajući dva već dokazana igrača, Edija Džonsa i Nik Van Exela, igrao 15 minuta po meču, i na kraju sezone imao učinak od 7.6 poena po istom. Postao je tada najmlađi igrač u istoriji lige koji je zaigrao u NBA, sa 18 godina i 72 dana, a kasnije i najmladji starter ikada, sa 18 godina i 158 dana. U svojoj rookie sezoni pojavio se na takmičenju u zakucavanjima, i postao najmlađi pobjednik tog takmičenja. Međutim, ove brojke su bile nešto već viđeno, i bile su daleko od najbolje rookie sezone ikada. Ali jedna stvar kod novajlije nikada nije. Njegov rad. Kobi je izjavio nakon više od 10 godina svoje karijere nešto o čemu su kasnije svi posvedočili:

”Dok sam bio u srednjoj školi, svi su govorili da srećnici među nama koji budu igrali u NBA, vidjeće šta je to ”hard-work” o kom svi pričaju, i da rad kroz koji profesionalci prolaze ne možemo ni da zamislimo dok tamo ne odemo. Kada sam postao draftovan igrač, samo sam o tome razmišljao, jer sam znao da dajem sve od sebe i sada. I kasnije sam vidio, a vidjeli su i drugi. ”Hard-work” je ono što JA radim.”

Mamba je bačena u vatru u plej-ofu 1997. u završetku svoje prve sezone. Susreli su se u polufinalu zapada sa neunštivim Utah Jazzom, predvodjeni Džonom Stoktonom i Karlom Melounom.

U 5. utakmici serije teret je pao na neiskusnu ”osmicu”. Sadašnji trener, a tadašnji saigrač, Bajron Skot istegao je zglob, Robert Hori je izbačen zbog tuče sa Džefom Hornačekom, a Šekil O’Nil je morao na ‘hlađenje’ poslije 6 faulova, na 1 minut i 46 sekundi do kraja. Kobi je preuzeo odgovornost, ali je 4 puta promašio čitav koš u regularnom dijelu, a zatim i 5. put u produžetku koš za pobjedu. Utah Jazz su odnijeli pobjedu, eliminišući Lejkerse. Kobi je bio na udaru košarkaške javnosti, okarakterisan kao ”air ball boy”, i vidjen kao neko ko jednostavno nije igrač kom treba povjeriti šut za pobjedu, ne sluteći da je upravo to ono što će biti njegovo najjače oružje u arsenalu ubojitih oružja Crne Mambe.
Uslijedilo je teško ljeto. Naporni treninzi, spremanje za novu sezonu. Kompletna ekipa je naporno radila, ali u Los Anđelesu se kuvalo nešto posebno. Neko je želio da dokaže ko je i od čega je napravljen. Pročulo se da postoji igrač koji je zaluđen izazivanjem 1 na 1 svakog čovjeka koji za sebe kaže da je košarkaš.

Toliki rad je ostavio traga na Kobijevoj igri, što potvrdjuje i duplo bolji učinak, odnosno 15.6 poena po meču, u odnosu na 7.6 iz prethodne sezone. Došlo je vrijeme da Kobi, sada standardno oružje Lejkersa, po prvi put sa nekom upečatljivijom minutažom zaigra protiv idola iz djetinjstva, Majkl Džordana.

Stariji igrači su ga pripremali za susret nekim savjetima, i tada mu je neko od saigrača rekao: ”Šta god radio, ne gledaj ga u oči”, pokušavajući da upozore mladog Kobija na bijes koji može da izazove u Džordanu, zbog kojeg bi mogao da primi 40 poena. Međutim, Kobijev odgovor je bio: ”Molim? Zašto ga ne bih gledao u oči? To što Džordan ima u sebi, na šta me upozoravate, e i ja u sebi imam to isto”. U tom susretu, Kobi je namjerno tražio situacije u kojima bi se on i Džordan izolovali 1 na 1, i odmjerili snage.

Odigrali su ravnopravan susret, u kom su obojica pokazali sve raskoši svog talenta i borbe, ali i respekt jedan prema drugom. Viđen je meč u kom je Kobi bez problema u toku igre direktno pitao Majkla za par savjeta u igri, i od tog trenutka se znalo da Džordan ima naslednika.

Odlična igra u nastavku sezone donijela mu je poziv na All-Star meč, i to kao najmlađem starteru ikada. Kobijev zapad je izgubio 114-135, sa 18 poena Kobi Brajanta, najboljeg u svom timu. Titulu MVP uzeo je niko drugi do Majkl Džordan sa 23 poena i 6 skokova. Kobi je već postao ikona Los Andjelesa, obarao je sve rekorde po prodaji dresova, a rekordi kao najmlađeg igraca koji je postigao određeni broj poena su padali kao da to nije nikakva važna stvar.

 

kobi i dzordan

 

 

U tom naletu Kobijeve slave je i Kobijev otac izjavio:

”Nekada su djeca govorila ”To je Kobi, sin Džoa Brajanta”, a sada samo možete čuti: ”Ovo je Džo, otac Kobija Brajanta”.

Reklame, bilbordi, u svemu se mogao vidjeti Kobijev lik. Sponzori su se takmičili čije će brendove nositi Kobi, a milioni su samo pristizali. Tako je Kobi prije nego je postao zaštitno lice Nike sportske opreme, sklapao ugovore sa Adidasom, Coca-Colom, McDonald’s brzom hranom i desetinama drugih brendova.
Uslijedila je lock-out sezona, skraćena na samo 50 utakmica, u kojima je Brajant bio starter na svih 50. U ovoj sezoni potpisuje šestogodišnji ugovor vrijedan 70 miliona dolara, i polako počinju upoređivanja njegove igre sa Medžikom, Džordanom, i prestala je dilema oko toga ko je budućnost svjetske košarke. Porazom od San Antonio Sparsa u polufinalu zapada 1999. godine Lejkersi završavaju eru pod vodjstvom Del Herisa kao trenerom, i počinje obrt koji će promijeniti život ovog momka, ovog tima, i ovog sporta.

Fil Džekson i prve 3 titule

Godine 1998. kao šampion oprostio se od svojih Bullsa Majkl Džordan. To je bila poslednja sezona i glavnom treneru ekipe, Fil Džeksonu. Era dominacije ”bikova” je završena.
Sledeći šampioni bili su Sparsi, predvodjeni ”tornjevima blizancima”, Tim Dankanom i Dejvid Robinsonom, i naslućivala se dinastija koja će zamijeniti Bullse.

Međutim, u Stejpls Centru u ljeto 1999. godine proliveno je mnogo znoja i sastavljena ekipa koja je bila spremna da vlada. Znanje ”Zen mastera”, Šekova dominacija i uzavrela krv Crne Mambe bila je kombinacija koja je mogla rezultirati samo uspjehom. Stvoren je, po mnogima, najbolji ”big man-little man” duo koji je ikada igrao košarku. Kobi i Šek su postali svojevrstan brend.

Postli su standard koji je svaka ekipa na svijetu htjela da dostigne. Čitav svijet je dobio tipičan primjer saradnje beka i centra. Završili su prvi na zapadnoj konferenciji, i u finalu zapada u 7 utakmica savladali Portland Trail Blazerse. Sa Kobijevih 20 i Šekilovih skoro 26 nemoćna je bila ekipa Blejzersa prepuna asova.

Rašid Valas, Skoti Pipen, Arvidas Sabonis, Demon Stodemajer i Džermejn O’Nil ostali su bez šanse da se bore za trofej sa Indiana Pacersima, koja je kao predstavnik istočne konferencije. U ovom doigravanju, u 7. utakmici na -15 važnu ulogu odigrala je klupa Lejkersa, i timskom igrom dostigli su egal rezultat.

U ovom legendarnom okršaju viđen je jedan od najupečatljivijih poteza u zajedničkoj karijeri Kobija i Šeka. Na 44 sekunde do kraja meča, Kobi je nakon O’Nilovog skoka primio loptu i krenuo na Pipena. Eksplozivan kros-over, jedan dribling i alley-oop za O’Nila koji sa desne strane stavlja Rašida na poster. Slavlje, epski preokret, i izvjesno finale NBA plej-ofa, prvo za ovu ekipu.

Za prsten uskraćen, zahvaljujući ovim momcima, ostao je uskraćen Redži Miler, jedan od najboljih šutera svih vremena.

 

kobi i sek

 

Finala zapada između Lejkersa i Sakramento Kingsa, dueli Kobija i Peđe Stojakovića, Divca i O’Nila još jedan je stepenik bio u Kobijevoj karijeri koji ga je formirao u igrača kakvog ga pamtimo. Utakmice od 30, 40, pa čak i 50 poena bila su stvarnost koju je Los Anđeles proživljavao svake druge noći. Grad Anđela je od Kobija i Šeka dobio još dvije titule: 2001. protiv 76-ersa i Alena Iversona, a 2002 protiv Kidd-ovih Netsa.

Sva tri puta O’Nil i Brajant imali su ravnopravne zasluge, mada je dominacija premoćnog centra bila toliko jasna da je sva 3 puta uzimao titulu MVP finala. Međutim brojke Kobi Brajanta su bile zapanjujuće. U plej-ofu je bilježio: 2000. godine – 21p, 4.5sk, 4.4as, 2001. godine – 29p, 7.3sk, 6.1as i 2002. – 26p, 5.8sk, 4.6as.

Počeo je nakon ove tri titule nesklad u Lejkersima. Neslaganje između Kobija i O’Nila, Kobija i Džeksona. Ništa nije išlo kako treba. Džekson je polako uspostavljao ”Trougao u napadu”, a Brajant je sve više plijenio igrom 1 na 1.

Džekson je u svojoj knjizi Brajanta opisao kao ”uncoachable player” odnosno igrača kojeg je nemoguće trenirati. Sastavljena je ekipa koja je trebala porušiti sve rekorde. Karl Meloun i Geri Pejton pridružili su se timu, ali doživjeli su krah. Previše zvijezda u jednom timu reklo bi se. Nastupilo je rasulo. Kobi i Šek ne govore, Meloun i Kobi u sukobu zbog Kobijeve žene, Fil Džekson odlazi iz Lejkersa jer uprava kluba nije trejdovala Brajanta, kako je Džekson želio, Kobi svježe optužen za silovanje u Koloradu, zbog kojeg gubi višemilionske ugovore, iako su optužbe odbačene i Kobi postaje dokazano nevin.

U svim problemima samo Kobi! Lejkersi prolaze kroz najteže trenutke u istoriji. Ekipu su napustili Džekson, O’Nil, Meloun, Pejton. Ostao je samo Kobi, i uprava kluba koja ga iz nepoznatog razloga bezuslovno podržava. Klub prolazi kroz katastrofalne probleme i jedno od najgorih radoblja od osnivanja, a Kobi bilježi najveće individualne uspjehe u karijeri.

Uprava Lejkersa uspijeva da izgladi odnose Kobija i Džeksona, i vraća ”Zen Mastera” na čelo ”jezeraša”. U sezoni 05/06 ostvaruje najbolju individualnu sezonu u karijeri, sa 35.4 poena po meču! Stasavaju nove zvijezde, novi rivali i čuda od igrača poput LeBron Džejmsa su tu da pariraju, ali sve pada u sjenku pored Mambinog plesa na terenu. Nije postojala pozicija iz koje Kobi nije mogao da pogodi šut. Ostvaruje neke od najboljih individualnih performansa svih vremena. Prvi put je viđeno na jednom meču da poslije 3 četvrtine jedan igrač nadigra kompletan protivnički tim.

Kobi je to uradio protiv Dalasa. Kobi 63, Dalas 62 poena. Kompletnu 4. četvrtinu Brajant je presjedio na klupi, i arogantno gledao ekipu Meveriksa kako se davi u posledicama njegove igre.

Međutim, jedna utakmica označiće njegovu karijeru. ”Kobi je ubacio 81 poen protiv Toronta!”. To je bio naslov svih svjetskih medija 23. Januara 2006. godine, dan nakon što je Kobi Brajant pomjerio poznate granice moderne košarke.

”Dame i gospodo, prisustvovali ste drugom najboljem performansu u NBA istoriji”, rekao je komentator te noći, a Kobi otišao u legendu.

 

kobi u bijelom dresu lejkersa

 

Ukratko, Kobi je postao najbolji igrač svijeta. Zakucavanja, posteri, trojke sa skoro pola terena, usavršen fade-away, ubilački instinkt Black Mambe nikad nije bio jači. Već ne postoji tim u ligi kom Kobi nije dao 40+ poena. No, on ne bi bio Kobi Brajant kad nas ne bi odjednom nečim iznenadio! Novi broj na dresu, ”osmica” ide u istoriju.

Već čitav svijet zna da u 4 ujutru dvorana nije prazna, da u njoj neko vrijedno trenira, željan da bude najbolji igrač svih vremena. Kobi je postao sinonim za motivaciju i hard-work.

Ponovo šampion

Nakon 05/06 sezone Kobi operiše koljeno, i ide u dug i bolan oporavak, ali ipak dolazi spreman u početak nove sezone, u kojoj mu se pridružuje španski centar Pau Gasol. Po mnogima, ovo će biti najbolja sezona u njegovom životu, budući da je te godine osvojio najprestižniju pojedinačnu nagradu, MVP lige.

U naredne dvije sezone vrtoglavo raste forma ekipe, i dolazi prilika za novi naslov prvaka. Ovog puta je to NBA spektakl. U junu 2008 godine, u finalu sastali su se najveći rivali u istoriji lige, Lejkersi i Boston Seltiksi. Prvi put u finalu nakon 22 godine. Seltiksi predvodjeni Pol Pirsom, Rej Alenom i Kevin Garnetom, u 6 utakmica uspijevaju da nadigraju Lejkerse i u grad u Masačusetsu donesu titulu posle dugog posta, još od 1986. godine.
Kobi je više puta izjavio da je to bio najteži poraz u karijeri. Kao neko ko je svoj život posvetio Los Anđeles Lejkersima, nije mogao da podnese činjenicu da baš kad je dobio priliku da istoriju piše protiv najvećeg rivala, nije uspio.
Ranu je djelimično zaliječio u avgustu iste godine, kada je sa reprezentacijom SAD osvojio zlato na Olimpijadi u Pekingu, upravo protiv klupskog druga, Pau Gasola.

Ono što  govori u prilog tome koliko je Brajant radio na motivaciji svojih saigrača je anegdota vezana za Brajanta i Gasola. Želeći da motiviše Gasola i izvuče najbolje iz njega, Kobi je u Gasolov ormarić u svlačionici okačio svoju zlatnu medalju sa Olimpijskih igara, da bi ga podsjećala svakog dana kako je loš osjećaj biti gubitnik. I urodilo je plodom.

Sezone 2008/2009 došlo je vrijeme da Kobi i Gasol uzmu ono za šta su se prethodnih sezona borili. Lako su stigli do finala, u kojem su za protivnika imali Dvajta Hauarda i Orlando Medžikse.

Kobi je u ovoj seriji pružio neke od najboljih partija u svojim finalima, postigavši 32.4 poena, 7.4 asistencije po meču, i osvojio jedini trofej koji mu je nedostajao – MVP finala!

Grad Andđla ponovo je bio na nogama, zadovoljni zbog odluke Džeri Basa, vlasnika Lejkersa i Džeri Vesta, generalnog menadžera, da Kobija ostave u Lejkersima.

U međuvremenu padaju svi mogući rekordi, i ime Kobi Brajanta se nalazi u svim stavkama knjige rekorda NBA lige. Brojke govore više od riječi. U utakmicama protiv Lejkersa, igrači dolaze u sukobe zbog toga ko će čuvati Kobija, a veliki, afirmisani igrači ulaze u svlačionicu Lejkersa tražeći Kobijev potpis, kao poklon svojoj djeci.

Sezona 2010. će biti sezona uspona i padova Crne Mambe, zbog brojnih povreda. Lom kažiprsta na šuterskoj ruci, i presedan u NBA ligi! Da bi izbjegao odsustvo sa terena zbog operacije, Kobi je tu kompletnu sezonu odigrao sa polomljenim prstom, i još jednom pokazao da njegova volja da pruži maksimum nema granice.

Nagrada nije izostala. Dobio je priliku da se revanšira nikom drugom do Seltiksima. Dosao je dan za naplatu duga. Bez puno riječi, Seltiksi su bili nemoćni. Timska igra, i usavršena taktika Fil Džeksona bili su ubitačni za igrače Bostona. Džekson je osvajanjem te titule postao najtrofejniji trener svih vremena, a Kobi peti put šampion, i drugi put MVP finala.

 

Nakon ove sezone, Kobi na zaprepašćenje svih, postaje gladniji za titulama nego ikad. Međutim, tijelo ima svoje granice. Nakon frakture šake 2000., dislokacije ramena 2004., opracije koljena 2007., slomljenog nosa na All-Staru, loma kažiprsta 2010., pomislili bi da je malo šta ostalo na Kobijevom tijelu što se može povrijediti.

Od 2010. do 2013. Kobi se mučio sa par osrednjih povreda, zbog kojih je izostao sa dosta utakmica, što je Lejkerse koštalo dobrih rezultata. Ekipu od 2011. godine više ne vodi legendarni Fil, već Majk D’Atoni.

Godine 2013. sa Stivom Nešom kao plejmejkerom, Gasolom i Hauardom na centarskim pozicijama, Kobi je imao ekipu spremnu za 6. titulu. Sezona je krenula vrtoglavo loše po Lejkerse, da je a kraju sezone bilo pitanje da li će ekipa u zlatno-ljubišastim dresovima igrati plej-of.

Na meti ogorčenih fanova bila je kompletna postava Lejkersa, uprava, novi trener. Kobi je u jednom obraćanju obećao fanovima plej-of, i istakao da će on biti krivac ako ne uspije da održi obećanje. Stigao je dan, i utakmica sa Golden Stejtom, u kojoj je Kobijevo obećanje došlo na ispit, a njega koštalo karijere.

Sa 35 godina, i 26 poena po meču, Kobi je dao poslednje atome snage da Lejkerse uvede u plej-of, ali je njegovo tijelo nakon ispunjeng obećanja otkazalo. Kobi je pokidao ahilovu tetivu, na jednoj nozi odskakutao do linije slobodnih bacanja, šutnuo, i izašao sa terena. To je bio poslednji put da smo Crnu Mambu vidjeli u punom sjaju.

Operacija je bila komplikovana, a oporavak još teži. Naredne Kobijeve sezone su bile patnja za njega, i sve one koji su ga voljeli. Uspio bi na trenutke da nas podsjeti na mladog Kobija i postigne 30 ili 40 poena, ali nije pružao više od onog što mu je tijelo dopuštalo.

Krajem novembra 2016. godine, osvanula je vijest: ”Kobi odlazi”.

Par sati nevjerice među najvećim fanovima, i onda šok! Kobi se oprašta od košarke u velikom stilu. Oprostio se od košarke kao od srednjoškolske ljubavi – poemom! Zahvalio joj na sjećanjima, i zakleo se da će uvijek ostati onaj isti dječak koji sa umotanim čarapama odbrojava i postiže pobjednički koš. Dao je košarci sve što je imao, i više od toga. Dao joj je sebe.

U toku te sezone košarka se oprostila od njega. Svi klubovi takmičili su se ko će mu prirediti bolji oproštaj, i uveličati kraj jedne velike ere. Svi najveći sportisti planete salutirali su i slavili njegovo ime, putem kampanja, društvenih mreža, pored terena.

Trinaestog aprila Kobi je odigrao svoj poslednji meč. U meču u kom je samo trčao i šutirao, kao da ponovo ima 24 godine, protiv sasvim čvrste odbrane, Kobi je ubacio 60 poena!

 

Oprostio se od košarke onim što je radio poslednjih 20 godina. Koševima za preokret, pobjedu, i sa 60 poena!

Nama, koji smo bili svjedoci ovakve karijere, ostaje samo da kažemo da smo imali čast da živimo u vrijeme Kobi Brajanta.

 

Hvala ti legendo, od svih nas koji smo zbog tebe voljeli, igrali i živjeli košarku.

 

kobi se oprasta

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *